ZEI bilješke

Industrijska revolucija počela je u Engleskoj i  proširila se   zemljama   Europe i kasnije većinom zemalja  koje se nalaze  na sjeverno dijelu zemljine  kugle. Industrijalizacija  zemalja   Juga je kasnila ili se uopće nije dogodila. Zemlje Sjevera stekle su proizvodnu prednost pred zemljama Juga  što je bio jedan od  njihovih budući  izvora bogatstva. Drugi dio njihovog bogatstva dolazio je iz kolonizacije zemalja koje su se u pravilu nalazile na južnom dijelu zemaljske kugle. Industrijska revolucija i kolonizacije podijelile su  svijet na razvijeni Sjever i nerazvijeni Jug. Kasnije,  tehnološka revolucija je pojačala ove razlike. Nakon drugog svjetskog rata svijet se dodatno ideološki podijelio  na Zapad (kapitalistički i demokratski) i Istok (komunistički i nedemokratski). Te podjele ostale  su i  danas: horizontalno (Sjever/Jug) i vertikalno (Istok/Zapad).  Čini se da se te podjele, danas u novim okolnostima,  pojačavaju. Krajem  drugog svjetskog rata u Bretton Woodsu  uspostavljena je nova ekonomska organizacija svijeta koja je Svijet  trebala učiniti stabilnijim,  razvijenijim, solidarnijim i zaštićenijim od raznih vrsta ekonomskih, socijalnih pa i političkih kriza. Svjetska banka (grupa s više institucija) osnovana je s ciljem borbe protiv globalnog siromaštva  i razvoja najmanje razvijenih zemalja.  Međunarodni  monetarni   fond  je osnovan zbog  čuvanja stabilnosti međunarodnih financija, a Svjetske trgovačke organizacije zbog micanje prepreka slobodnoj međunarodnoj razmjeni. Čitavi sustav se zasnivao na slobodnom tržištu,  stabilnosti tečaja, stabilnosti nacionalnih financija i slobodnoj (liberalnoj) međunarodnoj trgovini. U poslijeratnom razdoblju, gospodarstvo svijeta se razvijalo relativno visokim stopama rasta, da bi kasnije usporilo. Međutim,  razvijeniji i bogati postajali su bogatiji a siromašni siromašniji.  Dvadeset najmanje razvijenih zemalja imalo je  1960-62. godine prosječni  bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku 212 US dolara, a za dvadeset najbogatijih zemalja taj prosjek je iznosio 11.417 US dolara. Četrdeset godina kasnije (2000-02), ovaj prosjek je kod najmanje razvijenih zemalja narastao na 267 US dolara, a kod najbogatijih zemalja na 32.339 US dolara.. Razlike u razvijenosti koje su se dogodile u prvim razdobljima industrijske revolucije izgleda da su se više-manje zadržale do danas. Dominaciju u odlučivanju u  međunarodnim  ekonomskim organizacijama zaduženim za „globalni“ razvoj imaju razvijene zemlje Zapada. 

Ovakvim djelovanjem međunarodnih organizacija nisu bile zadovoljne zemlje u razvoju, koje su krajem prošlog stoljeća počele ostvarivati iznad prosječne  stope  rasta.  Radi ostvarivanja zajedničkog interesa počele su u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji više- manje nastupati organizirano i zajednički kako bi pojačale svoj pregovarački položaj. Brazil, Rusija, Indija i Kina (BRIC) osnovali su 2009.  „platformu“  za međuvladinu gospodarsku suradnju i za poticanje ulaganja. Južnoafrička republika pridružila se 2010. i  BRIC je prerastao u BRICS.  Početkom ove godine platformi su se pridružile još  Egipat, Etiopija, Iran, i Ujedinjeni Arapski Emirati, i platforma je prerasla u  BRICS+.  Argentina je nakon promjene predsjednika odustala od članstva. Desetak drugih zemalja izrazilo je želju za članstvom.  S 50 milijardi  dolara kapitala zemlje BRICS-a su (2014) pokrenule Novu razvojnu banku i „Mehanizam likvidnost“ (Contingent Reserve Arrangement)  kao alternativu Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu.  Očekivanja da će zemlje BRICS-a biti dugoročno najbrže rastuća nisu se sasvim ostvarila. Dok je Kineski BDP porastao s 6 tisuća milijardi dolara 2010.  na 18 tisuća milijardi dolara 2022., a Indijski u istom razdoblju  je rastao  s 1,7 tisuća milijardi na 3,1 tisuće milijardi dolara.  Gospodarstva ostalih zemalja članica daleko su manje rasla ili stagnirala. Mnogi vide zemlje BRICS-a, kao predstavnike nerazvijenog Juga, koji su  suprostavljeni utjecaju  razvijenih zemljama Zapada u grupi  G 7, (Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Japan, Kanada, SAD i kao kolektivni član  Europska unija) . Između ove dvije grupacije zemalja postoje velike razlike.  Zemlje BRICS-a zauzimaju oko  30 % zemljine površine, dok G 7 zauzimaju 14%. Zemlje BRICS-a imaju oko 3,75 milijardi stanovnika, a G 7 oko 782 milijuna. BDP BRICS-a je oko 28 tisuća milijardi dolara (u tome je 65% kineskog), a BDP G 7 je oko 43,7 tisuća milijardi dolara. Svjetski BDP je 105 tisuća milijardi dolara. Prosječan BDP po stanovniku u zemljama BRICS-a je oko 7,7 tisuća dolara a u G 7 je 48 tisuća dolara, dok je globalni prosjek 12.467 dolara.  BRICS nema čvrstu organizaciju i ne može se   svrstati u niti jedan   tip  međunarodne  organizacije ili integracije.  Zemlje članice uglavnom nisu susjedi da bi ih mogli svrstati u neki tip regionalne integracije.  Ekonomski i politički grupa je dosta heterogena. Međusobna ekonomska među povezanost nije velika. Međusobna trgovina među članicama osim s Kinom (i Rusijom zbog energenata) je malena. Među nekim članicama postoje značajne napetosti ( Kina nasuprot Indije, Iran nasuprot Saudijske Arabije, Egipat nasuprot Etiopije).  Početkom rata u Ukrajini, zemlje BRICS-a su se još više udaljile od Zapada. Uglavnom ne sudjeluju u sankcijama protiv Rusije, a   trgovina između Rusije, Kine i Indije   dostignula je povijesne razine. Kina i Rusija  vide problem poretka liberalnog zapadnog svijeta kao priliku da povežu veći broj zemalja koje su nezadovoljne trenutnim konceptom vladavine svijetom zapadnih zemalja, kako bi uspostavile nove geopolitičke saveze. U cilju smanjivanja utjecaja Zapada, jedna od ideja BRICS+ zemalja jest smanjiti upotrebu američkog dolara kao svjetske valute.

 Ekonomska snaga  BRICS-a dolazi iz prirodnih resursa koje ove zemlje imaju (minerala i energenata), veličine populacije kao potencijalno najvećeg rastućeg tržišta i    gospodarskog rasta Kine i   Indije. Zemlje imaju dosta komplementarne strukture ekonomije. Procjene su da će zemlje BRICS-a do 2050 godine stvarati oko 40% svjetske proizvodnje. 

Nakon 2015. godine,   razvoj BRICS- a je usporio kad je Kina počela snažnije razvijati svoju inicijativu  „Pojas i Put“  (Belt and Road Initiative (BRI)), jedan od vjerojatno najvećih mirnodopskih projekata u ljudskoj povijesti.  Inicijativa nastoji povezati Aziju s Afrikom i Europom putem kopnenih i pomorskih mreža s ciljem poboljšanja regionalne integracije, povećanja trgovine i poticanja ekonomskog rasta. Ideja dolazi od  kineskog  predsjednika Xi Jinping, koji je  inspiraciju našao   konceptu Puta svile uspostavljenog  prije više od 2200 godina – drevne mreže trgovačkih putova koji su stoljećima povezivali Kinu sa Mediteranom.  BRI se sastoji od Ekonomskog pojasa Puta svile – transkontinentalnog prolaza koji kopnom povezuje Kinu s jugoistočnom Azijom, južnom Azijom, Središnjom Azijom,  Rusijom i Europom – i Pomorskog puta svile 21. stoljeća ,  morskog puta koji povezuje kineske obalne regije s jugoistočnom  i južnom Azijom, južnim Pacifikom, Bliskim istokom i istočnom Afrikom, sve do Europe.

Inicijativa definira pet glavnih prioriteta: koordinacija politike; infrastrukturna povezanost; neometana trgovina; financijska integracija; i povezivanje ljudi. Iako se u ovoj inicijativi uglavnom radi o trgovačkim, financijskim, ekonomskim i infrastrukturnim poslovima ona je puno više od toga: ona je politički projekt s globalnim geopolitičkim  značajem!

Planirani završetak projekta  je 2049. godina na stotu godišnjicu osnutka Narodne Republike Kine,  do kada Kina planira vodeća globalna ekonomska sila,  kao što je već bila do 1830-tih. Inicijativi Pojas i put  pridružilo se preko 150 zemalja. Za ostvarivanje ove Inicijative Kina je 2016. godine osnovala  Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (Asian Infrastucture Investment Bank (AIIB)). Dolaskom Covid-19 Kina je usporila svoje aktivnosti oko BRICS-a,  i općenito oko međunarodne suradnje, osim što je  za vrijeme Olimpijade u Pekingu sklopila ugovor s Rusijom o strateškoj suradnji „bez granica“.  Pojas i put preuzima puno širu ulogu od ekonomske, tako da s dominacijom  Kine u   BRICS-u,  on sve manje postaje ekonomski forum za globalni rast i razvoj, a sve više politički klub koji se uključuje u geopolitičke promjene.  Za očekivati je da će BRICS+,  zahvaljujući brojnosti svojih članica vršiti sve jači pritisak u međunarodnim institucijama za veći utjecaj i više pažnje za zemlje u razvoju. Uspjeh BRICS+ ovisit će o tome s koliko će uspjeha pomirivati razlike u interesima među članicama.  Nesumnjivo je da će se u narednim dekadama, ekonomska snaga i  globalna ravnoteža moći pomicati prema  zemljama u razvoju (Istoku i Jugu). Brzina tog pomicanja ovisit će o gospodarskom rastu, prije svega Kine i razvoju njene mekane i tvrde moći. Isto tako razvoj BRICS+ ovisit i o tome kako će članice BRICS+  prihvaćati sve jaču ulogu Kine, prije svega Indija, koja je trenutno ekonomski puno slabija od Kine ali s većim stopama rasta proteklih godina. I na kraju, ali najbitnije, kako će Zapad, članice G7, a prije svega Amerika reagirati na sve snažniju ulogu Kine u međunarodnoj ekonomiji i posljedično i u međunarodnoj politici. Amerika je nakon drugog svjetskog rata postala vodeća ekonomska, politička i vojna globalan sila i teško je očekivati da će ona ugrožavanje svoje globalne vodeće pozicije gledati mirno. Za predviđanje globalnih geopolitičkih promjena u svijetu, u vremenu ispred nas, treba prije svega pratiti i analizirati ponašanje Amerike i Kine. Trenutno, pored svega prije navedenog, nametanje visokih carina za uvoz kineske robe u Ameriku i EU (prije svega na električne automobile) nazire se nova ekonomska (i politička) podjela svijeta na dva ekonomska bloka: Istočni i Zapadni. Po prirodi stvari Hrvatska pripada Zapadnom bloku. Strategija suradnje Hrvatske s azijskim zemljama treba pratiti i uključivati nastajanje ovih novih podjela. 

Ekonomska suradnja među zemljama određena je mnogim faktorima od različite raspoloživosti prirodnih resursa, preko različite razvijenosti  industrijskih kapaciteta pa do različite tehnološke razine, kvalitete obrazovanja i efikasnosti država. Od nastanka suvremene (Westfalijevske) države, znanstvenike je zanimalo koji faktori potiču zemlje da međusobno trguju, koji su uzroci i kakvi su efekti trgovine među zemljama. Osim različite raspoloživosti dobara, glavni uzrok trgovine su različite cijene istih roba u različitim zemljama. Može se reći da je očito.  To je jasno na prvi pogled, međutim, na prvi pogled nije jasno koji su razlozi različitim cijenama iste robe u različitim zemljama. To je postalo predmet proučavanja znanstvenika što je dovelo do  teorija vanjske trgovine. U prvim teorijama, uz mnogo pretpostavki, uzrok različitim cijenama je bila različita produktivnost rada u različitim zemljama,  u proizvodnji iste robe. To je teorija apsolutnih prednosti (Smith), bazirana na radnoj teoriji vrijednosti. Analizirajući i želeći potvrditi teoriju apsolutnih prednosti Ricardo je došao do teorije komparativnih prednosti, pokazujući da nije nužno da da zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji nekog dobra, nego da zemlja može imati probitak od međunarodne razmjene ako ima različitu relativnu produktivnost u proizvodnji   dobara. Ove teorije  objašnjavaju međunarodnu razmjenu u dominantno poljoprivrednom društvu, u kojem su nastale.  U industrijskom društvu razlike u cijeni istih proizvoda, uz mnoge uvjete zadovoljene (pretpostavke), dolazi zbog različite raspoloživosti proizvodnih faktora (rada i kapitala) što dovodi do različitih njihovih relativnih cijena koje se prenose na troškove proizvodnje i konačno na različite relativne cijene finalnih dobara. U industrijskom društvu,  različite stope inovacija novih proizvoda i proizvodnih procesa kao i različite stope stvaranja  brendova postali su razlozi za vanjsku trgovinu.  Smanjivanje troškova komunikacija i transporta kao i liberalizacije svjetske trgovine robama i kretanje kapitala  su dodatno  potakli  trgovinu među zemljama. 

Zemlje koje su bliže jedna drugoj i koje su ekonomski veće imat će veću međusobnu trgovinu, a udaljenije i manje zemlje imat će manju međusobnu trgovinu, dokazuje  gravitacijski model vanjske trgovine. Naziv je dobio  zbog sličnosti s  Isaac Newton zakonu gravitacije koji kaže da se svaka dva tijela privlače uzajamnom silom koja je proporcionalna  njihovim  masama,  a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove međusobne udaljenosti. Činjenice potvrđuju da male susjedne  zemlje međusobno relativno više trguju, nego s udaljenijom većom zemljom. Udaljenije zemlje, unatoč globalizacijskim procesima, imaju različite preferencije potrošača, najčešće različite standarde proizvoda, kao i načine i kulturu poslovanja koji proizlaze iz različitih tradicija.  Prema gravitacijskom modelu vanjske trgovine, zbog veće udaljenosti  do većeg razvoja trgovine između Hrvatske i azijskih zemalja neće doći prirodnim, odnosno, spontanim putem. Tim više što je Hrvatska prema svim mjerilima mala zemlja i do sada nema velikih kompanija koje bi imale ekonomsku,  financijsku, organizacijsku i upravljačku sposobnost za značajniji ulazak na udaljenija i veća tržišta. S druge strane tržište Hrvatske je premalo za ulaganje većeg napora  azijskih zemalja za ulazak na hrvatsko tržište.  Njihov cilj je tržište Europe, prije svega Europske unije, osobito njene najveće i najrazvijenije zemlje. Prema dosadašnjem nastupu na europskom tržištu, Kina (kao centralna azijska zemlja koja najjače utječe na oblike i veličinu razmjene Azije s Europom)  vidi u Europi dva tržišta: A i B. A tržišta su grupa razvijenijih europskih zemalja, a B tržište su tranzicijske, tj, bivše socijalističke zemlje. U tržište B pripada Hrvatska.  

Za veću ekonomsku  suradnju između Hrvatske i azijskih zemalja, Hrvatska bi trebala imati veći interes. Naime, Hrvatske kao mala zemlja prirodno je više  ovisna o vanjskoj trgovini nego velika zemlja. Relativno velika potražnja za uvozom dolazi zbog potražnje za potrošnjom proizvoda kojih iz više razloga ne može sama proizvoditi, prvo zbog ograničenih resursa u maloj zemlji, i drugo zbog sporog tehnološkog razvoja.  Potražnja za uvozom je veća što je zemlja manja.  Uvoz se u konačnici plaća izvozom. Međutim potražnja za hrvatskim izvozom s svjetskog ili azijskog tržišta ne dolazi spontano, ili ne dolazi dovoljno da bi se pokrio hrvatski uvoz. Zbog toga Hrvatska treba imati strategiju, politike,  institucije  i poticaje koje potiču i stvaraju uvjete za povećanje izvoza. Povećanje izvoza nije samo nužno zbog plaćanja uvoza nego i zbog razvoja i rasta cijelog gospodarstva. Struktura svjetske potražnje (svjetskog tržišta) i njen razvoj trebala bi biti polazna točka hrvatske izvozne strategije. Prema svakom dijelu svjetskog tržišta, uzimajući u obzir njegove karakteristike, treba prilagoditi politike. Jedna izvozna politika ne može vrijediti za cijelo svjetsko tržište. 

Azijsko tržište je jedan  dio  globalnog tržišta, koje također ima svoju unutrašnju strukturu. Pri izradi strategije ekonomske suradnje Hrvatske  s  ovim tržištem,  treba poći od njegove strukture i njegove specifičnosti i na  bazi  teorija vanjske trgovine  testirati mogućnosti  potencijalima suradnje kako bi se izabrao najbolji model. Dosadašnja istraživanja, koja su vrlo štura, pokazuju da gotova svaka teorija vanjske trgovine može objasniti dio dosadašnje ekonomske suradnje. Od  apsolutnih prednosti, pa do gravitacijskog modela vanjske trgovine, sve teorije ukazuju na velike prepreke za povećanje  suradnje između Hrvatske i azijskih zemalja. Za Hrvatsku te prepreke su veće kod  finalnih proizvoda veće složenosti.  Model globalnih lanaca vrijednosti ukazuje na  mogućnosti povećanja trgovine i cjelokupne ekonomske suradnje između Hrvatske i Azije. Prema modelu globalnih lanaca vrijednosti, zemlja ne treba imati komparativnu prednost u proizvodnji cjelovitog, složenog  finalnog proizvoda, nego je dovoljno da ima komparativnu prednost  u proizvodnji pojedine komponente (dijela, poluproizvoda) koji su u nekoj drugoj zemlji ugrađuje u finalni proizvod. Međunarodna proizvodnja, trgovina i ulaganja sve su više organizirani unutar takozvanih globalnih lanaca vrijednosti,   gdje se različite faze proizvodnog procesa nalaze u različitim zemljama. Cijeli proces proizvodnje robe, od sirovina do gotovih proizvoda, sve se više provodi gdje su potrebne vještine i materijali dostupni po konkurentnoj cijeni i kvaliteti. Slično tome, trgovina uslugama ključna je za učinkovito funkcioniranje globalnih lanaca vrijednosti, ne samo zato što usluge povezuju aktivnosti među zemljama, već i zato što pomažu tvrtkama da povećaju vrijednost svojih proizvoda. Uključivanje u globalne lance vrijednosti dolazi automatizmom od multinacionalnih kompanija ako one prepoznaju da se neki dijelovi njihovog finalnog proizvoda mogu kvalitetno i po niskim troškovima proizvoditi u nekoj zemlji. To poboljšava neznatno trgovačku bilancu neke zemlje. Za kvalitetno uključivanje u globalne lance vrijednosti mala i manje razvijena zemlja mora imati strategiju uključivanja u one globalne lance vrijednosti za koje ima najviše uvjeta i u one za koje u relativno kratkom roku može stvoriti te uvjete: obrazovanje, institucije, infrastrukturu, poticaje, uvjete za investicije,  i sl.  

Od svih pristupa povećanju suradnje između Hrvatske i azijskih zemalja, a prije svega Kine, možda je model globalnih lanaca vrijednosti  najobećavajući. Međutim, bez stručne i na znanosti utemeljene  hrvatske  strategije uključivanja hrvatskih kompanija  u proizvodne lance azijskih kompanija većih pomaka neće biti. Prvi korak bi trebao  biti procjena  hrvatskih prirodnih i stečenih proizvodnih  specifičnosti i na temelju njih procijeniti u koje proizvodne lance (djelatnosti) hrvatske kompanije bi se mogle u kratkom roku uključiti, i što nedostaje za to uključivanje. Drugi korak trebala bi biti procjena za koje djelatnosti bi Hrvatska mogla smišljenom politikom:  obrazovanjem, izgradnjom infrastrukture i institucija, poticajima , i sl. izgraditi uvjete za kvalitetno uključivanje hrvatskih kompanija u globalne lance vrijednosti. Praktična politika uključivanja u globalne lance vrijednosti ne može biti globalna (opća) nego specifična, tj. usmjerena određenim proizvodnjama (djelatnostima)  i određenim dijelovima svijeta. Ako se radi o usmjerenosti prema Aziji ili Kini, također nije dovoljno „opće“ usmjerenje prema toj regiji ili zemlji, nego specifično usmjerenje prema njihovim izabranim kompanijama, obično većim koje posluju globalno. To ne isključuje  uključivanje u lance proizvodnje i manjih kompanija ako se nalaze u ciljanoj djelatnosti (proizvodnji). Kod ovakvog, specifičnog  pristupa,  nužna je analiza primijenjene  tehnologije, procesa i organizacije  proizvodnje, poslovne strategije, strategije nastupa na globalnom i europskom tržištu, korporativne kulture i sl. ciljanih kompanija. Sami međudržavni ugovori o ekonomskoj suradnji više služe političarima za slikanje nego što imaju konkretne rezultate. Ti više što je razlika u ekonomskoj veličini između Hrvatske i Kine ogromna. Zbog toga, s Hrvatske strane treba biti hrvatska kompanija s jakom i dobro organiziranom potporom hrvatske države, a s azijske (Kineske) strane treba biti neka velika ili srednje velika kompanija. Niti najveće hrvatske kompanije nemaju ekonomsku, financijsku, organizacijsku i stručnu  snagu za značajnije poslovne pothvate s azijskim tržištem, zbog čega je nužna pametno organizirana potpora hrvatske države.    

Global and national economies, industries, firms, households, and individuals have undergone frequent and severe shocks in the last two decades, with the combination of the idiosyncratic shock of the COVID-19 pandemic and increasing threats from climate change and geopolitical tensions being the most challenging. It is not in human nature to accept instability and uncertainty caused by these cascades of shocks, so it is not surprising that much effort has turned to the quest to minimize the impacts of this turbulence and create shock absorbers and shields. This ‘resilience seeking’ has affected decision- and policymaking at both micro and macro levels in all spheres of life.

The concept of economic resilience is not singular, it is dynamic rather than static, and importantly, it is typically taken to mean different things depending on whether it is considered to be pursued by a firm or a government.

Globalization enthusiasts believed that the protectionist reactions of many governments in the early months of the COVID-19 pandemic would dissipate with trade rebounding strongly later that year. Unfortunately, the angst towards dependency on foreign supply for essential goods to fight the pandemic expanded to other sectors and into policy priorities. The focus on extensively decoupling domestic markets (of the US and some other advanced economies) from suppliers in far-away foreign countries (most often, in China and some other Asian economies) has all but replaced all other policy options.

The benefits of easy access to goods and services in greater variety, often better quality, and importantly, at lower prices than it was possible to produce them domestically, which have been welcome during decades of growth of globalization, started to be re-evaluated. Companies that built their supply chains based on efficiency and so-called “just in time” operations were ‘advised’ to go to the drawing board and reorganize their suppliers so as to minimize or eliminate the risk of distance and crossing the borders multiple times. In other terms, they were expected to enhance their resilience to shocks from disrupted productions, transport, and delivery to local markets by switching their business model.

Resilience is not a foreign concept for businesses. It is also known as contingency business planning to address risks. Admittedly, the prime reasons for such risk assessments were related to natural disasters or political crises. Such shocks used to happen in a geographically localized space and as isolated incidents (e.g., Japanese Tsunami and Thai flooding in 2011). Until recently, there was not much economic research on the long-term consequences of significant shocks, such as catastrophic natural disasters, on the reconfiguration of global value chains and changes in patterns of trade. Of course, natural disasters destroy physical infrastructure in addition to causing other disruptions, and the responses are thus necessarily driven by different priorities. But one important lesson from this recent research is that the relocation of production and changes in supply chains continued to be driven by fundamentals and not policies. In other words, distance, size, and level of development were the crucial factors in determining new places of production /sources of supply – the same factors that have been playing the key role in decisions on offshoring. Significantly, the nearness of countries did not give them any advantages over those further away when the relocation decisions were made (hold onto this finding, we will return to it).

The COVID-19 shock did not cause a destruction of productive and trade infrastructure. However, disruptions due to closed factories, transport and trade routes across many countries caught many businesses operating as part of the supply chains unprepared. (The same goes for governments and the shortfalls in the public health sectors, but that is a topic for another blog.) Local consumers (of final and intermediate goods) had to face shortages, forced substitution, and steadily increasing prices. The calls to “bring the production back home” started to be converted into policy programs.

Several governments, including Japan, the EU, the USA, the UK, and the Republic of Korea among the advanced economies, have started to develop elaborate legislation and financial packages to provide incentives to companies to reconsider offshoring. The simplest way to reverse offshoring is to relocate or reshore production or business processes back home. It is important to understand that the reshoring decision requires the same decision-making as did offshoring in the first place. It requires a lot of data and information, as the process of reshoring, in most cases, is long, costly, and linked to additional risks. Furthermore, it is an investment decision that requires a predictable and stable business environment, not uncertainty and turbulence, which has surrounded us more or less since the Global Financial Crisis. Obviously, the difficulty of reshoring differs from sector to sector, if not product to product, but the fundamentals mentioned above will be essential when deciding. Even if the size of the market, distance, quality of infrastructure, automation which drives labor and other cost advantages work in favor of reshoring, if the home government does not offer monetary or other incentives, the decision by the business might be to stay overseas. Moreover, a significant proportion of research published early in the pandemic pointed out that there were no guarantees that reshoring would produce any better results in terms of resilient supply compared to the offshored one. After all, reshoring does not address the issue of single sourcing, which has been ranked towards the top cause of vulnerability. Indeed, recent findings based on a global and European survey of firms involved with supply chains show that just about 27% globally and 24% in Europe intend to shift their operations to the same country as the final market.

The better way to enhance resilience is to combine relocation with diversification of sources of supply. Where to source from?

One option, based on the need to control costs while diversifying, is to focus on the proximity between the source and destination (is this the final burial of the “death of distance”?). It points to the possibility of shortening the supply chain by nearshoring to a location closer to home. In other words, move the production of source components or final products to the near vicinity of their final markets in the hope of having shorter, more reliable, less risky, and increasingly sustainable supply chains.

Another option is to focus on “political” proximity or “like-mindedness” instead. The segregation between like-minded, trustworthy, or “friendly” countries and those that are not converts the nearshoring into “friendshoring,” that is a relocation of the offshored process/business to a location to a friendly country.

Sounds simple, even reasonable, until one asks, “who is a friend” in the context of relationships between countries, and is it the people, the government, or both that define the “common interests and values” that are often used as the defining element of the like-mindedness. Moreover, it appears that being like-minded doesn’t automatically carry the label of trustworthy or friendly. As we now know, the focus is on risks to national security that potentially arise from high dependence on foreign suppliers for essential goods and services, critical infrastructure protection, data protection, and similar. So, it is dependent on the perception of a national security risk by a country (let’s say the US) if a close political ally, say Canada or the Republic of Korea, will be facing entry barriers to the US market for say steel and aluminum.

Despite the hype built up around national security and friendshoring, it is difficult for firms to incorporate this type of risk into their decision-making. Many years of operating in an increasingly globalized world have conditioned firms to consider this type of (political?) risk only from the perspective of the target market for offshoring and investment. However, now the analysis must include the changing goalposts in their own country as trade and investment policies may sway widely upon reconsidering if the trading partner belongs to a friendly country or not. Should one go by the old adage “The enemy of my enemy is my friend” despite the shifting sands in the world?

Finally, let us ask how all of this matters for Croatia, its trade, and its firms. An excellent recent article by Cuckovic and Vuckovic, citing a number of other research papers, convincingly argues that Croatia is a laggard when it comes to either offshoring overseas or being a choice location for value chains production and processing. Based on the World Bank Enterprise Surveys, less than 10% of the monthly sales (on average) of the surveyed firms are linked to direct and indirect exports. This is a rather crude proxy for the intensity of participation in GVCs. The numbers reflecting the share of firms involved in direct and indirect exports, two-way trade including imports ‘imports for exports’ and some other indicators of participation in GVCs, look better, showing that between 30% and 50% of firms (being surveyed) could be linked to GVC trade. These are similar estimates as published in Kersan-Skabic and Perusko et al. Looking at some other measurements, for example, the WTO, GVCs linked exports make up 37% of Croatia’s gross exports (2018), with 13.3% being forward linkages and 23.7% backward linkages. The comparable numbers for Europe are 48.8% (with 21.2% forward and 27.6% backward linkages) and for Asia 44.4% (with 20% forward and 24.4% backward linkages). With such low participation in pre-Covid and post-Covid GVC trade, should Croatia be concerned about the above-discussed spread of policies towards nearshoring (or friendshoring)? According to the recent Reuters-Maersk report on the reconfigurations of supply chains globally and in the European Union, concerns are warranted. The table below reflects the geographic locations for nearshoring. Less than 25% of firms consider full reshoring, and then the preferred locations for shifting locations for either sourcing or processing do not include surprises. Croatia ranks 26th with 2.3% of firms making it a preferred location. The survey at the global level does not include Croatia at all, while the first five locations include Vietnam, India, Germany, Poland, and the United States.

If you are an optimist, you would think about how to turn this situation into finding ways to convert the pressures for reconfiguration, which are going to be the feature of international production and trade for some years to come, into opportunities for Croatian firms to increase their presence in international markets and to deliver the long-promised benefits of trade.

If you tend to be more of a realist, you should share the growing concerns, which are increasingly supported by evidence, about the economic and systemic costs of the fragmentation of the world economy caused by these new policies towards value chain production, trade, and investment.