ZEI bilješke

U današnjem globaliziranom svijetu, sportovi su odavno premašili samu konkurenciju i postali ključni alat za države da pokažu svoju kulturu, ujedine svoj narod i povećaju svoj međunarodni utjecaj. Unatoč tome što ima samo oko 4 milijuna stanovnika, Hrvatska je postala globalni sportski gigant, izvrsna u nogometu, vaterpolu, tenisu, veslanju, skijanju, streljaštvu i mnogim drugim disciplinama.

Hrvatski sportaši često osvajaju zlatne i srebrne medalje na međunarodnim natjecanjima poput Olimpijskih igara i Svjetskih prvenstava, stječući reputaciju "malog diva" koji dosljedno stvara čuda. Ova postignuća nisu samo sportske pobjede; ona Hrvatskoj pružaju neprocjenjivu priliku da oblikuje svoj nacionalni imidž, promovira kulturne vrijednosti i širi politički utjecaj. Istovremeno, filozofija zdravog života, timski duh i disciplina inherentni sportovima otvaraju jedinstvene puteve za suradnju između Hrvatske i azijskih zemalja.

Sportska legenda Hrvatske duboko je povezana s njenom neovisnošću nakon 1991. godine i oporavkom od rata. Sport je postao sredstvo obnove nacionalnog povjerenja, a pobjede na sportskim terenima pretvorene su u simbole jedinstva. U posljednjim godinama, hrvatski sportaši učvrstili su ovaj imidž, a sportska postignuća postala su "nacionalna vizitka" zemlje.

Primjeri:

• Nogomet: Hrvatska je osvojila drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu 2018. godine i treće mjesto 2022., a Luka Modrić postao je sinonim za otpornost i inteligenciju.

• Tenis: Marin Čilić i drugi igrači postigli su izvanredan uspjeh na Grand Slam turnirima.

• Vodeni sportovi: Hrvatski veslači i slalom kanuisti osvajali su medalje na Olimpijadi u Tokiju i Zimskim Olimpijskim igrama u Pekingu, dok vaterpolska reprezentacija dugo dominira Europom.

• Zimski sportovi: Obitelj Kostelić, posebno Ivica Kostelić, i trenutno svjetska prvakinja Zrinka Ljutić, revolucionirali su skijanje u Hrvatskoj, dovodeći zemlju u fokus u tradicionalno neprepoznatljivom sportu.

Ova postignuća nisu samo osobne slave, već i snažni simboli sposobnosti Hrvatske da "udari iznad svoje težine" na globalnoj sceni! Kada se hrvatska zastava podiže na međunarodnim sportskim događanjima, svijet ne vidi samo pobjedu nacije – vidi priču o otpornosti i odlučnosti, narativ koji emotivno odjekuje i prelazi jezične i kulturne barijere!

Hrvatski sportski uspjeh nije slučajnost; on je podržan dobro razvijenim sustavom koji integrira znanstvenu obuku, disciplinu i timski rad. Ovaj sustav sam po sebi predstavlja izvoznu "nacionalnu iskustvo" s višestrukim strateškim koristima. Hrvatski sportaši demonstriraju jedinstvenu sportsku kulturu: izvrsni su i u individualnim sportovima (poput tenisa i streljaštva) koji zahtijevaju preciznost i fokus, kao i u timskim sportovima (poput nogometa i vaterpola) koji zahtijevaju suradnju i žrtvu. Ova dvostruka sposobnost odražava temeljne vrijednosti Hrvatske – težnju prema izvrsnosti bez prečaca, žestoku konkurenciju uravnoteženu s poštenjem i respektom.

Štoviše, sportska postignuća usko su povezana sa zdravim životnim stilom. Hrvatska obuka naglašava znanstvenu prehranu, psihološku regulaciju i upravljanje stresom – prakse koje se mogu izravno primijeniti na javno zdravlje. Na primjer, prehrambeni planovi dizajnirani za nacionalnu nogometnu reprezentaciju i tehnike meditacije korištene u treningu skijanja služe kao uzorni modeli za promicanje dobrobiti među širim stanovništvom.

Jedna od jedinstvenih prednosti sportske diplomacije je njezina nenapadačka priroda. Kada je Modrić vodio Hrvatsku do povijesnih uspjeha na Svjetskom prvenstvu, ime zemlje doseglo je milijarde kućanstava putem globalnih prijenosa. Kada su hrvatski veslači pobijedili na natjecanjima na Zapadnom jezeru u Kini, postali su kulturni ambasadori Hrvatske, a da nisu izgovorili niti jednu riječ. Ova "depolitizirana" izloženost mnogo je učinkovitija u razbijanju stereotipa i poticanju dobrih odnosa nego tradicionalne diplomatske metode.

Također, hrvatske sportske zvijezde često preuzimaju ulogu "nacionalnih ambasadora". Na primjer, bivši tenisač Ivan Ljubičić prešao je u međunarodni sportski menadžment, zagovarajući suradnju u mladima. Osnovao je Ljubičić Tenisku akademiju, obučavajući svjetske tenisače i zaljubljenike u tenis. Slično tome, vaterpolisti koji sudjeluju na Balkanskim natjecanjima promoviraju poruke mira, suptilno povećavajući međunarodni utjecaj Hrvatske.

Prosperitet sportske industrije također pokreće rast turizma, obrazovanja i tehnologije. Programi za mlade u hrvatskim nogometnim klubovima privlače globalne investitore, aktivnosti jedrenja i ronjenja na Jadranu postale su glavna turistička atrakcija, a proizvodi koje promoviraju hrvatski sportaši – poput vina i maslinovog ulja – stekli su međunarodno priznanje. Ovaj "sport+" model daje Hrvatskoj jedinstvenu konkurentsku prednost na globalnom tržištu.

Iako je Europa tradicionalno bila glavno područje hrvatskog sportskog utjecaja, Azija predstavlja nove "plavetne oceane" mogućnosti. Zemlje poput Kine snažno ulažu u razvoj sporta, a hrvatska stručnost može zadovoljiti specifične potrebe u obuci, menadžmentu i rastu industrije. Potencijalna područja suradnje uključuju:

1. Tehnička razmjena: Sustavi treninga i upravljanje događanjima

   • Kina nastoji povećati profesionalizam u nogometu i zimskim sportovima, a Hrvatska može ponuditi specifična rješenja. Hrvatski treneri nogometne mladeži mogli bi biti pozvani u Kinu kako bi podijelili metodologiju treninga koja naglašava tehničku preciznost i taktičku prilagodljivost.

   • Zajednička uspostava skijaških trenažnih baza u Kini, koristeći hrvatsku stručnost u treningu na složenom terenu.

   • Dijeljenje operativnih iskustava s događanjima poput Zagrebačkog Opena i Rijeke jedriličarskog regate kako bi pomogli kineskim gradovima u izgradnji međunarodnih sportskih brendova.

2. Promicanje zdravlja i sporta kao životnog stila

   • Kako azijske zemlje suočavaju s izazovima poput starenja stanovništva i smanjenja tjelesne aktivnosti mladih, Hrvatska može koristiti sportsku diplomaciju za promicanje kulture zdravlja. Inicijative mogu uključivati zajedničko održavanje "Tjedana zdravog života" u Kini, s programima prehrane za sportaše, radionicama za upravljanje stresom i projektima zajedničkog sporta.

   • Osnivanje sportskih stipendija pod "Inicijativom Pojas i put", pozivajući mlade iz Azije da treniraju u Hrvatskoj, dok istovremeno doživljavaju njezin jedinstveni model "balansa akademskog obrazovanja i sporta".

   • Razvijanje sportskog turizma, poput planinarskih ruta uz Jadransku obalu ili vanjskih trening kampova u Gorskom Kotaru, privlačeći azijske posjetitelje na uranjajuće sportske i kulturne doživljaje u Hrvatskoj.

3. Povezivanje kulturnih razlika kroz sport

   • Sport je univerzalni jezik. Hrvatska može duboko povezati svoje emocionalne veze s azijskim publikama koristeći utjecaj svojih sportskih zvijezda. Na primjer, mladi kineski nogometaši mogli bi trenirati zajedno sa svojim hrvatskim vršnjacima, uz dokumentarne filmove koji bilježe i dijele te kulturne razmjene.

   • Uvođenje "Dana Hrvatske" na velikim sportskim događanjima u Aziji, s tradicionalnim plesovima, jelima i uvidima u sportski etos zemlje.

   • Partnerstvo s Japanom i Južnom Korejom u razvoju sportske tehnologije, kao što bi hrvatski proizvođači skija mogli surađivati s azijskim elektronickim kompanijama na stvaranju vrhunskih opreme.

Hrvatska sportska postignuća pokazuju da utjecaj jedne zemlje nije određен samo ekonomskom veličinom ili vojnom moći. Kroz sportsku diplomaciju, Hrvatska može projicirati svoje vrijednosti na mekši, trajniji način – promovirajući izvrsnost, poštenje, timski rad i prioritet fizičkog i mentalnog zdravlja.

Suradnja s Azijom bit će ključna potpora ovoj strategiji. Za Kinu, Hrvatska predstavlja ne samo europskog sportskog giganta, već i partnera koji je vješt u "pobjedi kroz snalažljivost" – nudeći vrijedne uvide za evoluciju kineske sportske industrije. Za Hrvatsku, rast stanovništva i inovacijski potencijal Azije pružaju novu dinamiku za širenje njezine sportske ekonomije.

Kada hrvatski veslači klize po Zapadnom jezeru i kineska mladež trči po nogometnim terenima u Zagrebu, sije se sjeme sportske diplomacije. To sjeme će rasti u most između Istoka i Zapada, pokazujući svijetu da, iako je Hrvatska mala, njezina sportska izvrsnost i mudrost svijetli na globalnoj sceni.

Neka sport bude most Hrvatske prema svijetu!

Industrijska revolucija počela je u Engleskoj i  proširila se   zemljama   Europe i kasnije većinom zemalja  koje se nalaze  na sjeverno dijelu zemljine  kugle. Industrijalizacija  zemalja   Juga je kasnila ili se uopće nije dogodila. Zemlje Sjevera stekle su proizvodnu prednost pred zemljama Juga  što je bio jedan od  njihovih budući  izvora bogatstva. Drugi dio njihovog bogatstva dolazio je iz kolonizacije zemalja koje su se u pravilu nalazile na južnom dijelu zemaljske kugle. Industrijska revolucija i kolonizacije podijelile su  svijet na razvijeni Sjever i nerazvijeni Jug. Kasnije,  tehnološka revolucija je pojačala ove razlike. Nakon drugog svjetskog rata svijet se dodatno ideološki podijelio  na Zapad (kapitalistički i demokratski) i Istok (komunistički i nedemokratski). Te podjele ostale  su i  danas: horizontalno (Sjever/Jug) i vertikalno (Istok/Zapad).  Čini se da se te podjele, danas u novim okolnostima,  pojačavaju. Krajem  drugog svjetskog rata u Bretton Woodsu  uspostavljena je nova ekonomska organizacija svijeta koja je Svijet  trebala učiniti stabilnijim,  razvijenijim, solidarnijim i zaštićenijim od raznih vrsta ekonomskih, socijalnih pa i političkih kriza. Svjetska banka (grupa s više institucija) osnovana je s ciljem borbe protiv globalnog siromaštva  i razvoja najmanje razvijenih zemalja.  Međunarodni  monetarni   fond  je osnovan zbog  čuvanja stabilnosti međunarodnih financija, a Svjetske trgovačke organizacije zbog micanje prepreka slobodnoj međunarodnoj razmjeni. Čitavi sustav se zasnivao na slobodnom tržištu,  stabilnosti tečaja, stabilnosti nacionalnih financija i slobodnoj (liberalnoj) međunarodnoj trgovini. U poslijeratnom razdoblju, gospodarstvo svijeta se razvijalo relativno visokim stopama rasta, da bi kasnije usporilo. Međutim,  razvijeniji i bogati postajali su bogatiji a siromašni siromašniji.  Dvadeset najmanje razvijenih zemalja imalo je  1960-62. godine prosječni  bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku 212 US dolara, a za dvadeset najbogatijih zemalja taj prosjek je iznosio 11.417 US dolara. Četrdeset godina kasnije (2000-02), ovaj prosjek je kod najmanje razvijenih zemalja narastao na 267 US dolara, a kod najbogatijih zemalja na 32.339 US dolara.. Razlike u razvijenosti koje su se dogodile u prvim razdobljima industrijske revolucije izgleda da su se više-manje zadržale do danas. Dominaciju u odlučivanju u  međunarodnim  ekonomskim organizacijama zaduženim za „globalni“ razvoj imaju razvijene zemlje Zapada. 

Ovakvim djelovanjem međunarodnih organizacija nisu bile zadovoljne zemlje u razvoju, koje su krajem prošlog stoljeća počele ostvarivati iznad prosječne  stope  rasta.  Radi ostvarivanja zajedničkog interesa počele su u Svjetskoj trgovačkoj organizaciji više- manje nastupati organizirano i zajednički kako bi pojačale svoj pregovarački položaj. Brazil, Rusija, Indija i Kina (BRIC) osnovali su 2009.  „platformu“  za međuvladinu gospodarsku suradnju i za poticanje ulaganja. Južnoafrička republika pridružila se 2010. i  BRIC je prerastao u BRICS.  Početkom ove godine platformi su se pridružile još  Egipat, Etiopija, Iran, i Ujedinjeni Arapski Emirati, i platforma je prerasla u  BRICS+.  Argentina je nakon promjene predsjednika odustala od članstva. Desetak drugih zemalja izrazilo je želju za članstvom.  S 50 milijardi  dolara kapitala zemlje BRICS-a su (2014) pokrenule Novu razvojnu banku i „Mehanizam likvidnost“ (Contingent Reserve Arrangement)  kao alternativu Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu.  Očekivanja da će zemlje BRICS-a biti dugoročno najbrže rastuća nisu se sasvim ostvarila. Dok je Kineski BDP porastao s 6 tisuća milijardi dolara 2010.  na 18 tisuća milijardi dolara 2022., a Indijski u istom razdoblju  je rastao  s 1,7 tisuća milijardi na 3,1 tisuće milijardi dolara.  Gospodarstva ostalih zemalja članica daleko su manje rasla ili stagnirala. Mnogi vide zemlje BRICS-a, kao predstavnike nerazvijenog Juga, koji su  suprostavljeni utjecaju  razvijenih zemljama Zapada u grupi  G 7, (Njemačka, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija, Japan, Kanada, SAD i kao kolektivni član  Europska unija) . Između ove dvije grupacije zemalja postoje velike razlike.  Zemlje BRICS-a zauzimaju oko  30 % zemljine površine, dok G 7 zauzimaju 14%. Zemlje BRICS-a imaju oko 3,75 milijardi stanovnika, a G 7 oko 782 milijuna. BDP BRICS-a je oko 28 tisuća milijardi dolara (u tome je 65% kineskog), a BDP G 7 je oko 43,7 tisuća milijardi dolara. Svjetski BDP je 105 tisuća milijardi dolara. Prosječan BDP po stanovniku u zemljama BRICS-a je oko 7,7 tisuća dolara a u G 7 je 48 tisuća dolara, dok je globalni prosjek 12.467 dolara.  BRICS nema čvrstu organizaciju i ne može se   svrstati u niti jedan   tip  međunarodne  organizacije ili integracije.  Zemlje članice uglavnom nisu susjedi da bi ih mogli svrstati u neki tip regionalne integracije.  Ekonomski i politički grupa je dosta heterogena. Međusobna ekonomska među povezanost nije velika. Međusobna trgovina među članicama osim s Kinom (i Rusijom zbog energenata) je malena. Među nekim članicama postoje značajne napetosti ( Kina nasuprot Indije, Iran nasuprot Saudijske Arabije, Egipat nasuprot Etiopije).  Početkom rata u Ukrajini, zemlje BRICS-a su se još više udaljile od Zapada. Uglavnom ne sudjeluju u sankcijama protiv Rusije, a   trgovina između Rusije, Kine i Indije   dostignula je povijesne razine. Kina i Rusija  vide problem poretka liberalnog zapadnog svijeta kao priliku da povežu veći broj zemalja koje su nezadovoljne trenutnim konceptom vladavine svijetom zapadnih zemalja, kako bi uspostavile nove geopolitičke saveze. U cilju smanjivanja utjecaja Zapada, jedna od ideja BRICS+ zemalja jest smanjiti upotrebu američkog dolara kao svjetske valute.

 Ekonomska snaga  BRICS-a dolazi iz prirodnih resursa koje ove zemlje imaju (minerala i energenata), veličine populacije kao potencijalno najvećeg rastućeg tržišta i    gospodarskog rasta Kine i   Indije. Zemlje imaju dosta komplementarne strukture ekonomije. Procjene su da će zemlje BRICS-a do 2050 godine stvarati oko 40% svjetske proizvodnje. 

Nakon 2015. godine,   razvoj BRICS- a je usporio kad je Kina počela snažnije razvijati svoju inicijativu  „Pojas i Put“  (Belt and Road Initiative (BRI)), jedan od vjerojatno najvećih mirnodopskih projekata u ljudskoj povijesti.  Inicijativa nastoji povezati Aziju s Afrikom i Europom putem kopnenih i pomorskih mreža s ciljem poboljšanja regionalne integracije, povećanja trgovine i poticanja ekonomskog rasta. Ideja dolazi od  kineskog  predsjednika Xi Jinping, koji je  inspiraciju našao   konceptu Puta svile uspostavljenog  prije više od 2200 godina – drevne mreže trgovačkih putova koji su stoljećima povezivali Kinu sa Mediteranom.  BRI se sastoji od Ekonomskog pojasa Puta svile – transkontinentalnog prolaza koji kopnom povezuje Kinu s jugoistočnom Azijom, južnom Azijom, Središnjom Azijom,  Rusijom i Europom – i Pomorskog puta svile 21. stoljeća ,  morskog puta koji povezuje kineske obalne regije s jugoistočnom  i južnom Azijom, južnim Pacifikom, Bliskim istokom i istočnom Afrikom, sve do Europe.

Inicijativa definira pet glavnih prioriteta: koordinacija politike; infrastrukturna povezanost; neometana trgovina; financijska integracija; i povezivanje ljudi. Iako se u ovoj inicijativi uglavnom radi o trgovačkim, financijskim, ekonomskim i infrastrukturnim poslovima ona je puno više od toga: ona je politički projekt s globalnim geopolitičkim  značajem!

Planirani završetak projekta  je 2049. godina na stotu godišnjicu osnutka Narodne Republike Kine,  do kada Kina planira vodeća globalna ekonomska sila,  kao što je već bila do 1830-tih. Inicijativi Pojas i put  pridružilo se preko 150 zemalja. Za ostvarivanje ove Inicijative Kina je 2016. godine osnovala  Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (Asian Infrastucture Investment Bank (AIIB)). Dolaskom Covid-19 Kina je usporila svoje aktivnosti oko BRICS-a,  i općenito oko međunarodne suradnje, osim što je  za vrijeme Olimpijade u Pekingu sklopila ugovor s Rusijom o strateškoj suradnji „bez granica“.  Pojas i put preuzima puno širu ulogu od ekonomske, tako da s dominacijom  Kine u   BRICS-u,  on sve manje postaje ekonomski forum za globalni rast i razvoj, a sve više politički klub koji se uključuje u geopolitičke promjene.  Za očekivati je da će BRICS+,  zahvaljujući brojnosti svojih članica vršiti sve jači pritisak u međunarodnim institucijama za veći utjecaj i više pažnje za zemlje u razvoju. Uspjeh BRICS+ ovisit će o tome s koliko će uspjeha pomirivati razlike u interesima među članicama.  Nesumnjivo je da će se u narednim dekadama, ekonomska snaga i  globalna ravnoteža moći pomicati prema  zemljama u razvoju (Istoku i Jugu). Brzina tog pomicanja ovisit će o gospodarskom rastu, prije svega Kine i razvoju njene mekane i tvrde moći. Isto tako razvoj BRICS+ ovisit i o tome kako će članice BRICS+  prihvaćati sve jaču ulogu Kine, prije svega Indija, koja je trenutno ekonomski puno slabija od Kine ali s većim stopama rasta proteklih godina. I na kraju, ali najbitnije, kako će Zapad, članice G7, a prije svega Amerika reagirati na sve snažniju ulogu Kine u međunarodnoj ekonomiji i posljedično i u međunarodnoj politici. Amerika je nakon drugog svjetskog rata postala vodeća ekonomska, politička i vojna globalan sila i teško je očekivati da će ona ugrožavanje svoje globalne vodeće pozicije gledati mirno. Za predviđanje globalnih geopolitičkih promjena u svijetu, u vremenu ispred nas, treba prije svega pratiti i analizirati ponašanje Amerike i Kine. Trenutno, pored svega prije navedenog, nametanje visokih carina za uvoz kineske robe u Ameriku i EU (prije svega na električne automobile) nazire se nova ekonomska (i politička) podjela svijeta na dva ekonomska bloka: Istočni i Zapadni. Po prirodi stvari Hrvatska pripada Zapadnom bloku. Strategija suradnje Hrvatske s azijskim zemljama treba pratiti i uključivati nastajanje ovih novih podjela. 

Ekonomska suradnja među zemljama određena je mnogim faktorima od različite raspoloživosti prirodnih resursa, preko različite razvijenosti  industrijskih kapaciteta pa do različite tehnološke razine, kvalitete obrazovanja i efikasnosti država. Od nastanka suvremene (Westfalijevske) države, znanstvenike je zanimalo koji faktori potiču zemlje da međusobno trguju, koji su uzroci i kakvi su efekti trgovine među zemljama. Osim različite raspoloživosti dobara, glavni uzrok trgovine su različite cijene istih roba u različitim zemljama. Može se reći da je očito.  To je jasno na prvi pogled, međutim, na prvi pogled nije jasno koji su razlozi različitim cijenama iste robe u različitim zemljama. To je postalo predmet proučavanja znanstvenika što je dovelo do  teorija vanjske trgovine. U prvim teorijama, uz mnogo pretpostavki, uzrok različitim cijenama je bila različita produktivnost rada u različitim zemljama,  u proizvodnji iste robe. To je teorija apsolutnih prednosti (Smith), bazirana na radnoj teoriji vrijednosti. Analizirajući i želeći potvrditi teoriju apsolutnih prednosti Ricardo je došao do teorije komparativnih prednosti, pokazujući da nije nužno da da zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji nekog dobra, nego da zemlja može imati probitak od međunarodne razmjene ako ima različitu relativnu produktivnost u proizvodnji   dobara. Ove teorije  objašnjavaju međunarodnu razmjenu u dominantno poljoprivrednom društvu, u kojem su nastale.  U industrijskom društvu razlike u cijeni istih proizvoda, uz mnoge uvjete zadovoljene (pretpostavke), dolazi zbog različite raspoloživosti proizvodnih faktora (rada i kapitala) što dovodi do različitih njihovih relativnih cijena koje se prenose na troškove proizvodnje i konačno na različite relativne cijene finalnih dobara. U industrijskom društvu,  različite stope inovacija novih proizvoda i proizvodnih procesa kao i različite stope stvaranja  brendova postali su razlozi za vanjsku trgovinu.  Smanjivanje troškova komunikacija i transporta kao i liberalizacije svjetske trgovine robama i kretanje kapitala  su dodatno  potakli  trgovinu među zemljama. 

Zemlje koje su bliže jedna drugoj i koje su ekonomski veće imat će veću međusobnu trgovinu, a udaljenije i manje zemlje imat će manju međusobnu trgovinu, dokazuje  gravitacijski model vanjske trgovine. Naziv je dobio  zbog sličnosti s  Isaac Newton zakonu gravitacije koji kaže da se svaka dva tijela privlače uzajamnom silom koja je proporcionalna  njihovim  masama,  a obrnuto proporcionalna kvadratu njihove međusobne udaljenosti. Činjenice potvrđuju da male susjedne  zemlje međusobno relativno više trguju, nego s udaljenijom većom zemljom. Udaljenije zemlje, unatoč globalizacijskim procesima, imaju različite preferencije potrošača, najčešće različite standarde proizvoda, kao i načine i kulturu poslovanja koji proizlaze iz različitih tradicija.  Prema gravitacijskom modelu vanjske trgovine, zbog veće udaljenosti  do većeg razvoja trgovine između Hrvatske i azijskih zemalja neće doći prirodnim, odnosno, spontanim putem. Tim više što je Hrvatska prema svim mjerilima mala zemlja i do sada nema velikih kompanija koje bi imale ekonomsku,  financijsku, organizacijsku i upravljačku sposobnost za značajniji ulazak na udaljenija i veća tržišta. S druge strane tržište Hrvatske je premalo za ulaganje većeg napora  azijskih zemalja za ulazak na hrvatsko tržište.  Njihov cilj je tržište Europe, prije svega Europske unije, osobito njene najveće i najrazvijenije zemlje. Prema dosadašnjem nastupu na europskom tržištu, Kina (kao centralna azijska zemlja koja najjače utječe na oblike i veličinu razmjene Azije s Europom)  vidi u Europi dva tržišta: A i B. A tržišta su grupa razvijenijih europskih zemalja, a B tržište su tranzicijske, tj, bivše socijalističke zemlje. U tržište B pripada Hrvatska.  

Za veću ekonomsku  suradnju između Hrvatske i azijskih zemalja, Hrvatska bi trebala imati veći interes. Naime, Hrvatske kao mala zemlja prirodno je više  ovisna o vanjskoj trgovini nego velika zemlja. Relativno velika potražnja za uvozom dolazi zbog potražnje za potrošnjom proizvoda kojih iz više razloga ne može sama proizvoditi, prvo zbog ograničenih resursa u maloj zemlji, i drugo zbog sporog tehnološkog razvoja.  Potražnja za uvozom je veća što je zemlja manja.  Uvoz se u konačnici plaća izvozom. Međutim potražnja za hrvatskim izvozom s svjetskog ili azijskog tržišta ne dolazi spontano, ili ne dolazi dovoljno da bi se pokrio hrvatski uvoz. Zbog toga Hrvatska treba imati strategiju, politike,  institucije  i poticaje koje potiču i stvaraju uvjete za povećanje izvoza. Povećanje izvoza nije samo nužno zbog plaćanja uvoza nego i zbog razvoja i rasta cijelog gospodarstva. Struktura svjetske potražnje (svjetskog tržišta) i njen razvoj trebala bi biti polazna točka hrvatske izvozne strategije. Prema svakom dijelu svjetskog tržišta, uzimajući u obzir njegove karakteristike, treba prilagoditi politike. Jedna izvozna politika ne može vrijediti za cijelo svjetsko tržište. 

Azijsko tržište je jedan  dio  globalnog tržišta, koje također ima svoju unutrašnju strukturu. Pri izradi strategije ekonomske suradnje Hrvatske  s  ovim tržištem,  treba poći od njegove strukture i njegove specifičnosti i na  bazi  teorija vanjske trgovine  testirati mogućnosti  potencijalima suradnje kako bi se izabrao najbolji model. Dosadašnja istraživanja, koja su vrlo štura, pokazuju da gotova svaka teorija vanjske trgovine može objasniti dio dosadašnje ekonomske suradnje. Od  apsolutnih prednosti, pa do gravitacijskog modela vanjske trgovine, sve teorije ukazuju na velike prepreke za povećanje  suradnje između Hrvatske i azijskih zemalja. Za Hrvatsku te prepreke su veće kod  finalnih proizvoda veće složenosti.  Model globalnih lanaca vrijednosti ukazuje na  mogućnosti povećanja trgovine i cjelokupne ekonomske suradnje između Hrvatske i Azije. Prema modelu globalnih lanaca vrijednosti, zemlja ne treba imati komparativnu prednost u proizvodnji cjelovitog, složenog  finalnog proizvoda, nego je dovoljno da ima komparativnu prednost  u proizvodnji pojedine komponente (dijela, poluproizvoda) koji su u nekoj drugoj zemlji ugrađuje u finalni proizvod. Međunarodna proizvodnja, trgovina i ulaganja sve su više organizirani unutar takozvanih globalnih lanaca vrijednosti,   gdje se različite faze proizvodnog procesa nalaze u različitim zemljama. Cijeli proces proizvodnje robe, od sirovina do gotovih proizvoda, sve se više provodi gdje su potrebne vještine i materijali dostupni po konkurentnoj cijeni i kvaliteti. Slično tome, trgovina uslugama ključna je za učinkovito funkcioniranje globalnih lanaca vrijednosti, ne samo zato što usluge povezuju aktivnosti među zemljama, već i zato što pomažu tvrtkama da povećaju vrijednost svojih proizvoda. Uključivanje u globalne lance vrijednosti dolazi automatizmom od multinacionalnih kompanija ako one prepoznaju da se neki dijelovi njihovog finalnog proizvoda mogu kvalitetno i po niskim troškovima proizvoditi u nekoj zemlji. To poboljšava neznatno trgovačku bilancu neke zemlje. Za kvalitetno uključivanje u globalne lance vrijednosti mala i manje razvijena zemlja mora imati strategiju uključivanja u one globalne lance vrijednosti za koje ima najviše uvjeta i u one za koje u relativno kratkom roku može stvoriti te uvjete: obrazovanje, institucije, infrastrukturu, poticaje, uvjete za investicije,  i sl.  

Od svih pristupa povećanju suradnje između Hrvatske i azijskih zemalja, a prije svega Kine, možda je model globalnih lanaca vrijednosti  najobećavajući. Međutim, bez stručne i na znanosti utemeljene  hrvatske  strategije uključivanja hrvatskih kompanija  u proizvodne lance azijskih kompanija većih pomaka neće biti. Prvi korak bi trebao  biti procjena  hrvatskih prirodnih i stečenih proizvodnih  specifičnosti i na temelju njih procijeniti u koje proizvodne lance (djelatnosti) hrvatske kompanije bi se mogle u kratkom roku uključiti, i što nedostaje za to uključivanje. Drugi korak trebala bi biti procjena za koje djelatnosti bi Hrvatska mogla smišljenom politikom:  obrazovanjem, izgradnjom infrastrukture i institucija, poticajima , i sl. izgraditi uvjete za kvalitetno uključivanje hrvatskih kompanija u globalne lance vrijednosti. Praktična politika uključivanja u globalne lance vrijednosti ne može biti globalna (opća) nego specifična, tj. usmjerena određenim proizvodnjama (djelatnostima)  i određenim dijelovima svijeta. Ako se radi o usmjerenosti prema Aziji ili Kini, također nije dovoljno „opće“ usmjerenje prema toj regiji ili zemlji, nego specifično usmjerenje prema njihovim izabranim kompanijama, obično većim koje posluju globalno. To ne isključuje  uključivanje u lance proizvodnje i manjih kompanija ako se nalaze u ciljanoj djelatnosti (proizvodnji). Kod ovakvog, specifičnog  pristupa,  nužna je analiza primijenjene  tehnologije, procesa i organizacije  proizvodnje, poslovne strategije, strategije nastupa na globalnom i europskom tržištu, korporativne kulture i sl. ciljanih kompanija. Sami međudržavni ugovori o ekonomskoj suradnji više služe političarima za slikanje nego što imaju konkretne rezultate. Ti više što je razlika u ekonomskoj veličini između Hrvatske i Kine ogromna. Zbog toga, s Hrvatske strane treba biti hrvatska kompanija s jakom i dobro organiziranom potporom hrvatske države, a s azijske (Kineske) strane treba biti neka velika ili srednje velika kompanija. Niti najveće hrvatske kompanije nemaju ekonomsku, financijsku, organizacijsku i stručnu  snagu za značajnije poslovne pothvate s azijskim tržištem, zbog čega je nužna pametno organizirana potpora hrvatske države.    

Globalna i nacionalna gospodarstva, industrije, tvrtke, kućanstva i pojedinci doživjeli su česte i ozbiljne šokove u posljednja dva desetljeća, pri čemu su kombinacija specifičnog šoka pandemije COVID-19 i rastuće prijetnje klimatskim promjenama te geopolitičke napetosti predstavljali najizazovnije situacije. Nije u ljudskoj prirodi prihvatiti nestabilnost i nesigurnost uzrokovanu tim nizovima šokova, pa stoga nije iznenađujuće da se velik dio truda usmjerio na smanjenje utjecaja tih turbulencija i stvaranje apsorbera šokova i štitova. Ova potraga za „otpornosti“ utjecala je na donošenje odluka i politike na mikrorazini (tvrtke) i makrorazini (države) u svim područjima života.

Pojam ekonomske otpornosti nije jednostavan, dinamičan je, a što je još važnije, obično se uzima da znači različite stvari ovisno o tome je li ga usmjerila tvrtka ili vlada.

Entuzijasti globalizacije vjerovali su da će protekcionističke reakcije mnogih vlada u prvim mjesecima pandemije COVID-19 nestati kako bi trgovina ponovno snažno porasla kasnije te godine. Nažalost, strah od ovisnosti o stranom opskrbljivaču za esencijalne proizvode u borbi protiv pandemije proširio se na druge sektore i političke prioritete. Fokus na opsežnom odvajanju domaćih tržišta (SAD-a i nekih drugih razvijenih ekonomija) od dobavljača u dalekim stranim zemljama (najčešće u Kini i nekim drugim azijskim gospodarstvima) zamijenio je sve druge političke opcije.

Dobici od lakog pristupa proizvodima i uslugama veće raznolikosti, često bolje kvalitete i, što je još važnije, po nižim cijenama nego što je to bilo moguće proizvesti domaće, koji su bili dobrodošli tijekom desetljeća rasta globalizacije, počeli su se ponovno vrednovati. Tvrtke koje su izgradile svoje opskrbne lance na temelju učinkovitosti i tzv. „just in time“ operacija bile su „savjetovane“ da krenu od početka i reorganiziraju svoje dobavljače kako bi smanjile ili eliminirale rizik od udaljenosti i višestrukog prijelaza granica. Drugim riječima, od njih se očekivalo da poboljšaju svoju otpornost na šokove uzrokovane prekidima proizvodnje, transporta i isporuke na lokalna tržišta promjenom poslovnog modela.

Otpornost nije strani pojam za tvrtke. Također je poznata kao planiranje poslovne kontingencije za upravljanje rizicima. Naravno, glavni razlozi za takve procjene rizika bili su povezani s prirodnim katastrofama ili političkim krizama. Takvi šokovi obično su se događali u geografski lokaliziranim prostorima i kao izolirani incidenti (npr. tsunami u Japanu i poplave u Tajlandu 2011. godine). Do nedavno nije bilo mnogo ekonomskih istraživanja o dugoročnim posljedicama značajnih šokova, poput katastrofalnih prirodnih nesreća, na re-konfiguraciju globalnih vrijednosnih lanaca i promjene u obrascima trgovine. Naravno, prirodne katastrofe uništavaju fizičku infrastrukturu, osim što uzrokuju i druge smetnje, pa su odgovori nužno vođeni različitim prioritetima. No, jedna važna lekcija iz nedavnih istraživanja je da premještaj proizvodnje i promjene u opskrbnim lancima i dalje počinju biti vođeni osnovnim faktorima, a ne politikama. Drugim riječima, udaljenost, veličina i razina razvoja bili su ključni faktori u određivanju novih mjesta proizvodnje / izvora opskrbe – isti faktori koji su igrali ključnu ulogu u odlukama o premještanju proizvodnje. Štoviše, blizina zemalja nije im dala nikakve prednosti u odnosu na one udaljenije kad su se donosile odluke o premještanju (držite se ovog nalaza, vratit ćemo se na njega).

Šok COVID-19 nije izazvao uništavanje proizvodne i trgovinske infrastrukture. Međutim, smetnje zbog zatvorenih tvornica, transportnih i trgovinskih ruta u mnogim zemljama zatekle su mnoge tvrtke koje su poslovale kao dio opskrbnih lanaca nespremne. (To se isto odnosi na vlade i nedostatke u javnom zdravstvu, ali to je tema za drugi blog.) Lokalni potrošači (konačnih i međuprodukta) morali su se suočiti s nestašicama, prisilnim zamjenama i stalno rastućim cijenama. Pozivi da se „proizvodnja vrati kući“ počeli su se pretvarati u političke programe.

Nekoliko vlada, uključujući Japan, EU, SAD, Veliku Britaniju i Korejsku narodnu demokratiju među razvijenim gospodarstvima, počelo je razvijati opsežnu legislativu i financijske pakete kako bi potaknuli tvrtke da preispitaju premještanje proizvodnje u inozemstvo. Najjednostavniji način za obratiti premještanje proizvodnje je premještanje proizvodnje ili poslovnih procesa natrag doma. Važno je razumjeti da odluka o premještanju proizvodnje zahtijeva iste odluke koje su bile potrebne za premještanje proizvodnje u inozemstvo u prvom redu. Za to je potrebno mnogo podataka i informacija jer je proces premještanja proizvodnje, u većini slučajeva, dug, skup i povezan s dodatnim rizicima. Nadalje, to je investicijska odluka koja zahtijeva predvidivo i stabilno poslovno okruženje, a ne nesigurnost i turbulencije koje nas okružuju više-manje od Globalne financijske krize. Očigledno, težina premještanja proizvodnje razlikuje se od sektora do sektora, ako ne i od proizvoda do proizvoda, ali gore navedeni temelji bit će ključni pri donošenju odluka. Čak i ako veličina tržišta, udaljenost, kvaliteta infrastrukture, automatizacija koja pokreće radne i druge troškove prednosti rade u korist premještanja proizvodnje, ako domaća vlada ne ponudi novčane ili druge poticaje, odluka tvrtke mogla bi biti ostati u inozemstvu. Štoviše, značajan postotak istraživanja objavljenog na početku pandemije istaknuo je da nema jamstava da će premještanje proizvodnje donijeti bolji rezultat u pogledu otpornosti opskrbe u odnosu na onu premještenu u inozemstvo. Na kraju, premještanje proizvodnje ne rješava problem jednog dobavljača, što je jedno od glavnih uzroka ranjivosti. U stvari, nedavna istraživanja na temelju globalne i europske ankete tvrtki uključenih u opskrbne lance pokazuju da samo 27% tvrtki na globalnoj razini i 24% u Europi namjeravaju premjestiti svoje poslovanje u istu zemlju kao i konačno tržište.

Bolji način za poboljšanje otpornosti je kombiniranje premještanja s diversifikacijom izvora opskrbe. Odakle nabavljati?

Jedna opcija, temelji se na potrebi za kontroliranjem troškova uz diversifikaciju, usmjerava se na bliskost između izvora i odredišta (je li ovo konačni kraj „smrti udaljenosti“?). To ukazuje na mogućnost skraćivanja opskrbnog lanca pomoću premještanja proizvodnje u bližu okolinu doma. Drugim riječima, premjestiti proizvodnju izvornih komponenti ili konačnih proizvoda bliže konačnim tržištima u nadi da će opskrbni lanci biti kraći, pouzdaniji, manje rizični i održiviji.

Druga opcija je usmjerenje na „političku“ bliskost ili „slično mišljenje“. Razdvajanje između sličnih, pouzdanih ili „prijateljskih“ zemalja i onih koje to nisu pretvara premještanje proizvodnje u „prijateljsko premještanje“, tj. premještanje procesa / poslovanja u prijateljsku zemlju.

Zvuči jednostavno, čak i razumno, dok se ne postavi pitanje „tko je prijatelj“ u kontekstu odnosa između zemalja i je li to narod, vlada ili oboje koji definiraju „zajedničke interese i vrijednosti“ koje se često koriste kao odlučujući element sličnog mišljenja. Nadalje, čini se da sličnost mišljenja ne znači automatski povjerenje ili prijateljstvo. Kao što sada znamo, fokus je na rizicima za nacionalnu sigurnost koji potencijalno proizlaze iz visoke ovisnosti o stranim dobavljačima za esencijalne proizvode i usluge, zaštitu kritične infrastrukture, zaštitu podataka i slične aspekte. Dakle, to ovisi o percepciji rizika od nacionalne sigurnosti od strane zemlje (recimo SAD-a) hoće li blizak politički saveznik, recimo Kanada ili Korejska narodna demokracija, naići na prepreke za ulazak na tržište SAD-a, na primjer čelik i aluminij.

Unatoč hypeu oko nacionalne sigurnosti i prijateljskog premještanja, tvrtkama je teško uključiti ovaj tip rizika u svoje donošenje odluka. Mnogi su se uvjetovali u godinama poslovanja u globaliziranom svijetu kako bi razmatrali ovu vrstu rizika samo iz perspektive ciljane zemlje za premještanje proizvodnje i ulaganje. Međutim, sada analiza mora uključivati promjenjive okolnosti u njihovoj zemlji jer trgovinska i investicijska politika može značajno odstupati u razmatranju je li trgovinski partner prijateljska zemlja ili nije. Treba li se držati stare izreke „neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“, unatoč pomicanju pijeska u svijetu?

Na kraju, postavimo pitanje kako sve ovo utječe na Hrvatsku, njezinu trgovinu i tvrtke. Izvrsni nedavni članak Cuckovića i Vučkovića, pozivajući se na brojne druge istraživačke radove, uvjerljivo tvrdi da je Hrvatska zaostala kada je u pitanju bilo premještanje proizvodnje u inozemstvo ili biti odabrana lokacija za proizvodnju i obradu u okviru globalnih lanaca vrijednosti. Prema Svjetskoj banci, manje od 10% mjesečne prodaje (u prosjeku) anketiranih tvrtki povezano je s izravnim i neizravnim izvozom.

Ako ste optimist, razmišljali biste o tome kako pretvoriti ovu situaciju u priliku za pronalaženje načina da se pritisci za prestrukturiranje, koji će biti obilježje međunarodne proizvodnje i trgovine u godinama koje dolaze, pretvore u prilike za hrvatske tvrtke kako bi povećale svoje prisustvo na međunarodnim tržištima i ostvarile dugo obećavane koristi od trgovine. 

Ako ste skloniji realističnom pristupu, trebali biste podijeliti rastuće zabrinutosti, koje sve više podupiru dokazi, o ekonomskim i sistemskim troškovima fragmentacije svjetskog gospodarstva uzrokovane novim politikama prema proizvodnji, trgovini i investicijama u okviru globalnih lanaca vrijednosti.